Nemoćni roditelji

Tekst preuzet s http://www.ocvz.hr/

Iako je ljubav temeljno obilježje odnosa roditelja prema djetetu, naivno je očekivati da će ovaj odnos uvijek biti idiličan, pun razumijevanja, kreativnosti, igre i zadovoljstva. Razlog je ugrađeni, arhetipski sukob djetetovih i roditeljevih želja – primalni sukob djeteta i roditelja. To je sukob onoga što dijete želi raditi i onoga što roditelj želi da dijete radi. Ovaj sukob dvije volje posljedica je sudara bioloških nagona koji upravljaju djetetom i pravila ljudskog društva koje nameće roditelj.

Kako je cilj dobrog roditelja pripremiti dijete za samostalni život u ljudskom društvu, on ga mora socijalizirati  –  pomoći mu da usvoji osnovna društvena pravila. Socijalizacija počinje neizbježnim sukobima oko usvajanja obiteljskih pravila.

Primarni konflikt nije spor dvije ravnopravne strane. Pretpostavka je da malo dijete puno  toga ne zna i ne razumije, tako da njegove želje često vode ka nečemu što je štetno, opasno i neprimjereno. Pretpostavka je i da je roditelj odrasla osoba, koja zna i razumije, racionalno razmišlja, voli dijete i koja donosi odluke koje su najbolje za dijete. Iz toga slijedi da roditelj treba upravljati djetetom, a ne da dijete upravlja roditeljem. Zato se u konfliktnim situacijama pojavljuje hijerarhija u odnosu roditelja i djeteta. Roditelj je taj koji povremeno, prema svojoj procijeni, zahtijeva od djeteta da dijete svoju volju podredi roditeljskoj volji.

Roditeljska moć je sposobnost roditelja da utječe na djetetovo ponašanje onako kako roditelj smatra da treba, bilo da ono odustane od nekih ponašanja koja su mu ugodna i zabavna, bilo da počne raditi nešto korisno što mu nije ugodno.

Roditelj koji dozvoljava djetetu da dijete upravlja  s njim, koji svoju volju podređuje djetetovoj  je tzv. „nemoćni roditelj”. Nemoćan je jer u konfliktnim situacijama popušta djetetu. Ili zato što se boji da ga dijete više neće voljeti  ako on ustraje u svom zahtjevu, ili iz straha da će inzistiranje traumatizirati dijete, a koje bi moglo pomisliti da ga roditelj odbacuje. Umjesto da je kao roditelj siguran u pedagošku ispravnost svojih zahtjeva, muče ga osjećaji krivnje, straha i sažaljenja. Kako dijete odrasta nemoćni roditelj počinje shvaćati da postoji odgojni problem koji raste zajedno sa djetetom i razvojem njegove osobnosti. Sve to dovodi do još većeg osjećaja krivnje i stalnog pitanja: „Gdje sam pogriješio?”, „Gdje sam pogriješila?”

Da bi nemoćni roditelj ponovo stekao moć, treba prestati gledati u djetetove osjećaje i treba početi  gledati  u svoj cilj. Nekad mu je potreban razgovor sa stručnjakom da bi promijenio uvjerenja o odgajanju zbog kojih popušta djetetu. Nekada je potrebna i obiteljska terapija. A najvažnije je da mladi roditelji saznaju za negativne posljedice nemoći i popuštanja.

Zoran Milivojević