Jednom davno živjela je djevojčica Ruža. Pristajalo joj je ime koje je nosila jer je jako voljela ruže. Obožavala je njihov miris i izgled. Svakoga dana odlazila je na tržnicu kupiti ruže za svoju vazu. No, jednoga dana ruže nije našla. Tražila je i tražila, ali nigdje ih nije mogla pronaći, nitko ih nije imao…
Već je pao mrak i Ruža stade plakati. Odjednom, ugleda ženu koja vuče sanduk pun ruža. Ruža upita ženu treba li joj pomoć. Žena odgovori da joj je pomoć potrebna i da bi joj bila jako zahvalna kad bi joj pomogla. Reče da je došla izdaleka i da djevojčici tri ruže koje su bile manje od njenog palca. Rekla je da će te ruže otkriti tajnu njezine sudbine.
Ruža je bila vrlo sretna te ih je odmah posadila u svom vrtu. Ubrzo je zaboravila na njih, bile su sitne i gotovo nevidljive. Kada se nad njih nadvilo okolno grmlje, ruže se uopće nije moglo primijetiti u kutu Ružina vrta. Godine su prolazile, Ruža je sve manje odlazila u vrt i on je bio gotovo zapušten. No, noću je u vrtu vladala prava čarolija. Naime, Ruža nije znala da te ruže preko noći postaju plave i bacaju čaroban prah koji pomlađuje. Ruže su noću imale i svoj privatan bal – plesale su i pjevale obasjane plavičastim svjetlom. Što je bila veća to je bila nemirnija i sve više pogledavala u vrt. Nakon nekoliko godina krenula je uređivati vrt. Sjetila se ruža te se slučajno nabola prstom na trn kada ih je okopavala, a on je odmah zacijelio. Još se više iznenadila kada je saznala da te ruže plešu i pjevaju. Nakon nekog vremena shvatila je o čemu je žena govorila kada je spominjala njezinu sudbinu, Ruža je dobila tajnu vječne mladosti. Svake godine ruže bi se obnovile i bacale sve više praha. Ruža je ostala živjeti vječno.
Zara Hrnčić, 5.a
novinarije.wordpress.com 